Otkrili smo zašto Le Labo mirisi više nisu tako kul
Ako pitaš nekoga kako miriše Njujork, najčešći odgovori uključuju urin, travu, dim i smeće — zaštitne znake „najboljeg grada na svetu“. Međutim, ako to pitaš bilo koga južno od ulice Houston, velika je verovatnoća da će odgovor uključivati neki od mirisa brenda Le Labo.
U proteklih 20 godina, parfemi ovog brenda postali su više od zbira svojih nota mošusa, sandalovine i smokve. Oni označavaju specifičan tip osobe: nekada su to bili autentični „downtown“ mladi i kul ljudi, zatim oni koji teže kulturnom prestižu, a danas su to uglavnom „basic“ pojedinci koji ulažu ogroman trud da deluju produhovljeno.
„Le Labo-ifikacija“ bila je zapravo puka slučajnost. Kada je brend lansiran 2006. godine, osnivači Fabrice Penot i Eddie Roschi poklonili su seriju sveća sa mirisom Santal 26 Jane Larkworthy, tadašnjoj urednici lepote u magazinu W. Ona ih je podelila kao poklone na svom venčanju modernim zvanicama, koje su ubrzo pohrlile u prodavnicu po zalihe. Potom je hotel Gramercy Park naručio prilagođene sveće za svoj lobi, što je dodatno pojačalo potražnju za verzijom koju ljudi mogu da nose na sebi. Tako je, uz pomoć parfimera Franka Volkla, nastala parfemska voda Santal 33 — sa sedam sastojaka više nego u sveći (otuda i broj 33 u nazivu).
Od 2011. godine Njujork više nije mirisao isto. Le Labo je ušao u hotele 1Hotels i Edition, a od ove godine njihovi proizvodi se nalaze na svakom ćošku, pa čak i kad prođeš Mirjevom osetićeš ovaj miris… Brend je postao toliko kulturološki značajan da je inspirisao pesme, postao prvi globalni „parfemski meme“, pa čak dobio i posvećen Instagram nalog (Overheard at Le Labo).
Za razliku od brendova kao što je Dior, koji koriste holivudske zvezde poput Johnnyja Deppa u pustinji za reklamu, Le Labo se oslanjao na kvalitet materijala i auru ekskluzivnosti tipa „ako znaš, znaš“. Iako bočica od 50ml košta 240 evra, fokus je na sirovim sastojcima. Uz Santal 33, najprodavaniji su Thé Noir 29 i Another 13.
Danas, kada se originali mogu naći čak i u drogerijama, a tržište je preplavljeno jeftinijim kopijama (poput onih brendova Dossier ili Quince), era dominacije jednog „potpisa“ polako bledi. Ako je Le Labo bio miris vrhunca milenijalaca, polako mu ističe vreme. Današnja generacija mladih više ne teži jednom „signature“ mirisu; umesto toga, oni grade „garderobe mirisa“ (scent wardrobes) — različit parfem za svako raspoloženje i priliku. Arhetip Le Labo korisnika prerastao je iz konkretne osobe u apstraktnu ideju, ali i dalje izaziva jake reakcije. Ipak čini se da mirisni potpisi ovog brenda odlaze u zaborav, a pitanje je da li mogu da se vrate u sam centar pažnje…
Ostavite odgovor