I ljudi imaju svoj airplane mode
Postoji neobjašnjiva čar u onim satima provedenim na aerodromu kada je napolju još uvek mrak. Dok vučeš svoj kofer preko pločica, a u slušalicama se lomi neki Devito ili Sabrina Carpenter, shvataš jednu stvar: aerodrom je jedino mesto na svetu gde se osećaš posebno na neki čudan način.
U kulturi koja nas konstantno pritiska da budemo hiper-produktivni, da imamo sve odgovore i da nam je profil na mrežama uvek estetski ispeglan, aerodromi nude neku vrstu čudnog, oslobađajućeg vakuma. Oni su definicija ograničenog prostora — tačke u kojoj više nisi ono što si bio kod kuće, ali još uvek nisi postao ni nova verzija sebe koja sleti na konačnu destinaciju.
Na terminalu vreme gubi svoj konvencionalni smisao. Niko te neće popreko pogledati ako u 05:45 ujutru piješ produženi espresso i jedeš precenjenu rolnicu sa cimetom dok sediš na podu pored utičnice. Pod onim hladnim, neonskim svetlima i pred ekranima koji neprekidno menjaju imena dalekih gradova, svi postajemo prolaznici koji se nečemu nadaju.
Zašto naša generacija toliko romantizuje ovaj momenat? Možda zato što putovanje za nas već dugo nije samo promjena geografske lokacije. Ono je fantazija o bekstvu. Mogućnost da bar na nekoliko sati pritisneš dugme za pauzu, nestaneš iz sopstvenog života i pretvoriš čekanje u stil života. U tom međuprostoru, dok gledaš kako se avioni odvajaju od piste i nestaju u oblacima, najlakše je poverovati u ideju da iznova možeš izmisliti baš sve.
Na kraju dana, možda nam nije uvek potreban sam cilj putovanja. Ponekad nam je jednostavno potreban taj tihi, ušuškani haos između predaje kofera i ukrcavanja na let — gde smo, makar na kratko, samo senke u prolazu sa dobrom plejlistom.
Ostavite odgovor