DA LI SU SRBI SPREMNI ZA DRAG KRALJICE?
Postoji jedan momenat na drag šouu koji ne možeš da zaboraviš. Svetla se ugase, muzika počne, neko izađe na binu u kostimu koji je u najmanju ruku ekstravagantan — i publika poludi. Ne zato što je to čudno. Nego zato što je neverovatno dobro.
Taj momenat se sve češće dešava u Srbiji. U klubovima, na prajdu, na televiziji. Drag kultura, koja je godinama bila stvar malog, odanog kruga ljudi, tiho je prešla iz underground-a u nešto što više nije moguće ignorisati (i nama je drago zbog toga).
Da se vratimo na početak… Ali šta je zapravo drag? Najlakše objašnjenje: performativna umetnost transformacije. Osoba — najčešće muškarac, ali ne nužno — uzima ženski alter ego, gradi ga od šminke, kostima, pokreta i energije, i izlazi pred publiku. Pevanje, ples, komedija, politički komentar. Sve u jednom. Drag postoji još od antičke Grčke, kad su muškarci igrali sve uloge na sceni. Reč verovatno potiče iz pozorišta — haljine koje su muškarci nosili igrajući ženske uloge bukvalno su se vukle po podu. Vekovima je to bila normalnost. Negde usput smo odlučili da nije…
Jedna stvar koja zbunjuje ljude: drag nije isto što i biti trans, ni obavezno gay. Drag je performans i umetnost. Drag kraljica može biti hetero muškarac. Drag kralj može biti žena. Pravila ne postoje — i to je cela poenta.
U Beogradu, scena počinje da se formira ozbiljnije negde početkom 2010-ih. Pioniri su nastupali u bezbednim kvir prostorima pred publikom koja je znala šta gleda. Polako, krug se širio. Pojavljuju se drag kuće, kolektivi, redovne žurke, a prajd postaje mesto gde drag dobija svoje najglamuroznije izdanje.
Danas, u 2026, situacija izgleda ovako: regularni drag šouovi postoje, publika raste, a umetnici poput Alexis Plastic grade zajednicu koje prelaze sve granice — bukvalno. Balkanska saradnja između drag scena Srbije, Hrvatske, BiH… postaje realnost, jer kako kaže jedna od naših pionirki: „Umetnost ne poznaje granice.“ A Harem Girls? Stigle su do Pesme za Evroviziju. Dva puta. I oba puta smo svi navijali za njih.
Naravno, nije sve ružičasto — ni bukvalno ni metaforično. Srbija je i dalje konzervativna zemlja u kojoj drag izaziva podeljene reakcije. Dio publike aplaudira. Drugi deo klikće „block“. Ali između ta dva tabora postoji treći, najveći — radoznali koji prvi put čuju za ovo i pitaju se o čemu se radi i zašto lik u štiklama skače po sceni.
I možda je baš u toj radoznalosti ključ svega. Jer kad jednom staneš pred binu i vidiš koliko truda, talenta i slobode stoji iza jednog nastupa — teško je ostati ravnodušan. Mi ih ne gledamo kao trend, već kao umetnike koji pomeraju granice i otvaraju prostor za sve ono što društvo često pokušava da utiša. Volimo ih, podržavamo ih i verujemo u njihovu priču — jer ako je suditi po energiji koju nose i publici koja iz dana u dan raste, njihovo pravo vreme tek dolazi.
Ostavite odgovor