Da li je poslednja sezona serije Stranger Things ispunila očekivanja?
Peta, finalna sezona serije „Stranger Things“ otvara se epizodom čija je radnja smeštena u jesen 1987. godine — vremenski trenutak koji dolazi čak godinu i po dana nakon eksplozivnog završetka četvrtog poglavlja. Podsetimo, tada je Vekna (Džejmi Kembel Bauer) konačno probio granicu između realnog sveta i Upside Down-a, ostavljajući Hokins na ivici propasti. Istovremeno, u priči je prošlo četiri godine od dešavanja iz prve sezone, koja se odvijala krajem 1983.
Drugim rečima: pauza između poslednje dve sezone gotovo je jednaka čitavom internom vremenskom rasponu serije — paradoks koji savršeno ilustruje koliko je savremena publika stavljena na test strpljenja. U eri kada su serije nekada značile kontinuitet, postalo je pravilo da popularni naslovi iščeznu između sezona („Severance“ je samo jedan od primera). Ali ovaj vremenski jaz otkriva i ključnu muku braće Duffer: priča o deci i o odrastanju pretvorila se u seriju koja traje toliko dugo da su mladi glumci odrasli pred očima sveta, a prvobitni koncept sada mora da se uklopi u realnost potpuno drugačijih protagonista.
Dokazi o prolasku vremena su svuda. Mili Bobi Braun, nekada tinejdžerka koja je igrala misterioznu Eleven, danas je u braku i postala je majka. Glasovi likova su se produbili, karijere porasle, a vreme od prvog audicijskog snimka do finalne sezone za mnoge predstavlja polovinu njihovog života.
Ipak, ono što iznenađuje jeste da se serija — suštinski — veoma malo promenila. „Stranger Things“ je od samog početka počivao na nostalgiji, a sada, u petoj sezoni, kao da tuguje ne samo za osamdesetim godinama već i za sopstvenim početkom, za energijom ranih sezona koju nijedan dodatni budžet ne može da rekonstruiše.
Prvih nekoliko epizoda (Volume 1) je zapravo drugačije nego što su mnogi očekivali. Hokins nije pretvoren u demonsku pustinju prepunu čudovišta; umesto toga, postao je strogo kontrolisana zona pod vojnom upravom — ironijom sudbine, upravo onih institucija koje su i započele celu katastrofu. Nakon smrti dr Brenera (Metju Modajn), nova figura autoriteta je dr Kej (Linda Hamilton), naučnica i vojno lice koje sada komanduje bazom podignutom unutar samog Upside Down-a. Većina pukotina koje je otvorio Vekna zapečaćena je grubim metalnim barijerama, ali je ostavljeno dovoljno „prolaza“ da vojska može da manipuliše tim prostorom prema svojim ambicijama.
U petoj sezoni kreatori po prvi put otvaraju vrata Upside Down-a u ovolikoj meri. Ova paralelna dimenzija, nekada misteriozna i maglovito prikazana, sada postaje glavna scena — Hoper je gotovo stalno u njoj, tragajući za Veknom koji je nestao nakon poraza u finalu četvrte sezone. U tim pohodima ubrzo mu se pridružuje i Eleven, pa značajan deo epizoda prati njih dvoje kako se kreću kroz pejzaže koji izgledaju spektakularnije nego ikad. Napredak vizuelnih efekata toliko je očigledan da deluje kao da gledamo sasvim novu verziju serije.
U kasnijim epizodama, „Stranger Things“ ostaje ono što je oduvek bio: ljubavno pismo pop-kulturi osamdesetih, ispunjeno dobro poznatim tipovima likova (od racionalnog, ali opasnog naučnika do spasitelja s mračnom prošlošću) i gomilom referenci koje prepoznaju samo najposvećeniji fanovi — od The Clasha do Peanut Butter Boppers grickalica. Ali realni uticaj serije danas više potiče iz svega što je okružuje, nego iz same radnje: iz činjenice da su njeni glumci postali globalne zvezde, kao i iz Netflixovog statusa popkulturnog giganta.
U tom odbijanju da odraste zajedno sa svojom glumačkom postavom, „Stranger Things“ upada u paradoks sopstvenog rasta. Postaje vizuelno veći, narativno raskošniji — ali ne i suštinski dublji. A kada samo rasteš, a ne razvijaš se, neizbežno dođe trenutak kada počneš da se „stanjuješ“ pod sopstvenom težinom.
Ostavite odgovor