Da li ćemo ikada imati dobru pesmu za Evroviziju?
Svake godine, negde krajem zime, dogodi se isti ritual. Upalimo televizore, napravimo kafu (ili nešto jače), i sa potajnom nadom uključimo Pesmu za Evroviziju ili kako god se to sranje sad zove – nacionalni izbor za Eurovision Song Contest koji bi, barem u teoriji, trebalo da pokaže gde je domaća muzika danas. I svake godine, ta nada se prilično brzo raspline. Pesma za Evroviziju 2026 samo je nastavila tradiciju – tradiciju razočaranja, ponavljanja i pesama koje zvuče kao da su nastale po šablonu „kako da ne uznemirimo baš nikoga“.
Ako bi se ovogodišnje pesme opisivale sa dve reči, to bi bilo – već viđeno. Balade koje pate bez stvarnog razloga, generički electro-pop koji zvuči kao demo verzija stranih hitova od pre deset godina, tekstovi puni „noći“, „plamena“, „srca koje gori“ i refrena koji nestane iz glave pre nego što se pesma završi. Kreativnost? Na pauzi. Rizik? Ne postoji. Autorska hrabrost? Negde zaglavljena u fioci zajedno sa idejom da se Evrovizija dobija bez ličnog pečata.
Problem nije u tome što Srbija nema talentovane muzičare – ima ih, i to mnogo. Problem je što se na Pesmi za Evroviziju, koju organizuje Radio-televizija Srbije, iz godine u godinu nagrađuje bezbedno, mlako i predvidivo. Kao da svi autori pišu pesme zamišljajući, ne publiku u Evropi, već komisiju koja ne voli iznenađenja. Rezultat? Numere koje su „ok“, ali nikada „wow“. Pesme koje ne nerviraju, ali ni ne uzbuđuju. Pesme koje ne mrziš, ali koje ne bi pustio/la ni slučajno.
Najtužnije od svega je osećaj da smo ovo već gledali. I slušali. I zaboravili. Gotovo svaka pesma sa ovogodišnjeg izbora mogla je bez problema da se takmiči i 2016, i 2019, i 2022. godine – i niko ne bi primetio razliku. Estetika je ista, produkcija ispeglana do bezličnosti, a emocija više deklarativna nego stvarna. Svi nešto „osećaju“, ali niko ništa stvarno ne kaže.
A onda se, svake godine, postavi isto pitanje: da li ćemo ikada imati stvarno dobru pesmu? Ne dobru u smislu „proći ćemo u finale“, već dobru u smislu „ovo je autentično“, „ovo je hrabro“, „ovo je nešto što samo mi možemo da pošaljemo“. Da, to je prošle godine bio Harem girls, ali ove godine su i one nekako dosadne…
Možda je vreme da se zapitamo nije li problem dublji od samog izbora pesama. Možda je problem u tome što Pesmu za Evroviziju i dalje shvatamo kao televizijski projekat, a ne kao muzičku platformu. Dok god se budemo plašili drugačijeg, dok god „čudno“ bude sinonim za „rizično“, a ne za „zanimljivo“, imaćemo iste pesme svake godine – sa različitim izvođačima, ali istim osećajem praznine.
Evrovizija nije problem. Publika nije problem. Čak ni konkurencija nije problem. Problem je što smo se navikli na osrednjost i počeli da je branimo kao „realnu“. A muzika, ako je išta, ne bi smela da bude realna. Trebalo bi da bude hrabra, pomalo bezobrazna, i spremna da se ne svidi svima.
Do tada, ostaje nam da svake godine slušamo isto pitanje kako odzvanja na društvenim mrežama: da li ćemo ikada imati pesmu o kojoj se ne piše iz ironije – već iz ponosa?
Ostavite odgovor